Imagine all the people living life in peace...
IZGUBLJENE DUŠE
PREPORUČUJEM KNJIGE
  • Erneste Hemingway: Zbogom oružje
  • Miguel E. Cardoso: Ljubav je sjebana
  • Paulo Coelho: 11 minuta
  • Paulo Coelho: Alkemičar
  • Sue Monk Kidd: Tajnovit život pčela
  • Danielle Steel: Gorki blagoslovi
  • Mahatma Gandhi: Moja traganja za istinom
  • Kerstin Gier: Svako riješenje ima svoj problem
  • Deepak Chopra: Zašto se Bog smije?
  • Viktor Malarek: Nataše
  • Janez Drnovšek: Razgovori
  • Andrew Davidson: Vodoriga
Blog
utorak, kolovoz 10, 2010

Nizozemski pisac Pieter Frans Thomese je napisao prekrasan kratki autobiografski roman ,Dijete sjene'. Naime, on i njegova žena su izgubili dijete... Evo nekoliko meni najdražih ulomaka:

 

,,Sreća je nešto čemu daješ ime tek kad je više ne možeš naći.''

,, Riječ koja nedostaje. Žena koja pokopa svog muža nazive se udovica, čovjek koji ostane bez svoje žene, udovac. Dijete bez roditelja je siroče. No kako se zovu otac i majka umrla djeteta?''



,,Koliko često susrećeš smrt, a da je ne vidiš? Koliko si često spašen, a da to ne primjetiš?''

,,Zaljubljenost je stanje koje prethodi identitetu.''

,,Nestaje li zaljubljenosti kada nestane osobe? Kamo idu zaljubljenost kad je mrtvo tijelo spaljeno do pepela? Bježi u sličnost. Tijelo je uzeto sa Zemlje, ali ne i ono što te na njega podsjeća.''

,,Djevojčice, što će sada biti sa svijetom kad tebe više nema? Ništa se više neće probuditi, jer ti više ne prolaziš. Stvari ponovno drijemaju, kao nekoć drijemaju okrenute same u sebe, oprezno ih zaobilazimo da ih ne ometemo.''

,,Naša kuća postala je tuđa, a i mi sami stranci smo u vlastitom životu.''

,,Vrijeme liječi, kažu. No trebalo bi biti i vrijeme ponavlja. Ovo je vježba ponavljanja. Ponavljaš isto sve dok ne zaboraviš kako je bilo na početku.''



,,Zovu, sve nas vrijeme zovu. Ne javljamo se. Ne postoji nitko tko nam može reći ono što želimo čuti. Na trenutak nemamo riječi kojima bi se obranili, na trenutak ne znamo što ćemo postati. Neprestano nas pitaju za osjećaje, a nemamo im što pokazati. Nalazimo samo riječi koje ne želimo izreći. Imaju okus po tuđim ustima. Što se više govori, više raste nerazumijevanje. Ne možemo se izvući, uhvaćeni smo, zagušeni pogrešnim riječima. Šutnjom bušimo rupu u zidu riječi, kroz koju možemo disati.''

,,Toliko je toga ostalo nedoživljeno, toliko toga nije postojalo. Kako bizvučao njezin etruščanski? Kako njezin glas? Gdje je snijeg koji nikada nije pao? Palaču ili drugu trivijalnost moguće je ako treba iznova izgraditi, no tko će obnoviti poljubac djevojčice koja nikada nije poljubila? Tko će iskopati njene mirise, njezin osmijeh? Svaki pokušaj rekonstrukcije dovodi do nečega što nije postojalo. Što je grčevitije pokušavamo upoznati, to nam stranija postaje.''



,,Hoćeš li djetešce, tjelešce, dječji lešić? Hoćeš li je sad malo držati, pitala si me. Tako je teška, tako ju je teško nositi. Ali nisi, nisi to rekla. Pitala si: hoćeš li malo pridržati našu bebicu? Našu djevojčice, rekla si. Hoćeš li sad malo pridržati našu malu djevojčicu?''

,,Ime Isa Thomese ostat će zauvijek otvoreno. Bez točke, ali s upitnikom. Elisa Makira Thomese. Paketić koji nije podignut, pismo koje se ne može dostaviti kući, račun kojem nije istekao rok. To je prazan stolac za našim stolom. To je kukica na školskoj vješalici na kojoj neće visjeti zimska jakna. To je rođendan koji se ne može proslaviti. To je trg u susjedstvu gdje se djeca skupljaju i nijedno ne nedostaje. Zoološki vrt u kojem životinje ostaju čekati, sladoledar u parku. Park u kojem svjetlo pada kroz lišće, svjetlost kroz koju sad nitko ne prolazi.to su crvene cipelice u izlogu, kažeš ti, to je bicikl koji sad vozi drugo dijete, kažem ja.to su obiteljske fotografije koje se snimaju na plaži, u vrtu, za božićnim ručnom i dalje, i na kojem su ''svi'' prisutni..... Mrtva je, da, no zar nam te stvari stalno moraju ponavljati?''



,,Onaj koji se sjeća, u stvarnosti uvijek kreće od svojih mrtvih, u smjeru vlastite smrti. To kretanje, to je život. Nešto živi tek kad počinje umirati. Ne treba dakle pokušavati nešto zadržati, ni ono najljepše, pogotovo ne ono najljepše. Stalno pokušavati pustiti, uvijek na vrijeme imati nestajanje pred očima. Uvijek se usuditi ostati praznih ruku, jer bude li potrebno, lakše ćeš moći uhvatiti.''



izgubljene-duse @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
5578
STIHOVI, MISLI
  • MRAK NE MOŽE POTJERATI MRAK, SAMO SVJETLO TO MOŽE. MRŽNJA NE MOŽE POTJERATI MRŽNJU, SAMO LJUBAV TO MOŽE. (M.L.King) +++++++++++++++
  • DOBAR POSAO JE DOBAR POSAO ZA SVE. AKO JE POSAO DOBAR SAMO ZA TEBE, NIJE DOBAR. +++++++++++++++++++
  • SANJAO SAM DA JE ŽIVOT RADOST. PROBUDIVŠI SE SHVATIO SAM DA JE ŽIVOT SLUŽENJE, A ZATIM SAM UVIDIO DA JE SLUŽENJE RADOST. (R. Tagore) ++++++++++++++++++
  • MOŽETE UČINITI GOTOVO SVE, SAMO NE KRŠITE BOŽJE ZAKONE I PRAVA DRUGIH LJUDI NA SVIJETU. +++++++++++++++
  • JA SAM SAMO JEDNA, ALI SAM I JEDINA. JA NE MOGU UČINITI SVE, ALI MOGU UČINITI NEŠTO. JA NEĆU ODBITI UČINITI ONO ŠTO MOGU. (Helen Keller) +++++++++++++++++
  • OSJETI KIŠU NA SVOJOJ KOŽI, NITKO JE DRUGI NE MOŽE OSJETITI UMJESTO TEBE, TO MOŽEŠ SAMO TI. NITKO DRUGI NE MOŽE IZGOVORITI RIJEČI S TVOJIH USANA. URONI U RIJEČI JOŠ NEIZGOVORENE. ŽIVI SVOJ ŽIVOT ŠIROM OTVORENIH RUKU. DANA POČINJE TVOJA KNJIGA, OSTATAK JE JOŠ UVIJEK NENAPISAN. (Natasha Bedingfield: Unwritten)
Index.hr
Nema zapisa.